Katarina Peović (kandidatkinja Radničke fronte za predsjednicu države)
Ovlasti predsjednika Republike Hrvatske su, kao što je poznato, u najvećoj mjeri ceremonijalne i tehničke naravi. No kako je Ustavom zadano da je jedna od ovlasti predsjednika Hrvatske da „s Vladom sukreira vanjsku politiku Republike Hrvatske“, smatramo bitnim da se kandidati za predsjedničko mjesto očituju o bitnim pitanjima vanjske politike, pogotovo kad ona održavaju uobičajenu politiku RH. Stoga ćemo ovdje reći nešto o odluci Republike Hrvatske da prizna američku lutku Juana Guaidóa za predsjednika Venecuele, a o čemu se trenutna predsjednica, zaokupljena propagiranjem same sebe, uopće nije ni očitovala.
Hrvatska uopće nema vlastitu vanjsku politiku. Uvijek i dosljedno u svemu pratimo SAD i EU – naša se vanjska politika svodi na papagajsko ponavljanje linije iz Washingtona i Bruxellesa. Pritom ne čudi što je naša trenutna predsjednica bila visoka funkcionerka u NATO-u te se od nje svakako ne može očekivati ikakav otklon od sluganske vanjske politike.
Kako izgleda hrvatska, a zapravo američko-EU, vanjska politika, najbolje se moglo vidjeti po ovom zadnjem primjeru s Venecuelom, gdje se službena Hrvatska, sasvim očekivano, priklonila službenom stavu SAD-a i EU, koje podržavaju državni udar i nasilnu i nedemokratsku promjenu vlasti u Venecueli, priznajući za predsjednika Juana Guaidóa, koji nema nikakvog izbornog legitimiteta i protivno svim venecuelanskim i međunarodnim zakonima.
Iako se kroz medije stalno vrte isprazne i lažne priče o „demokraciji“, a koje bi nam svima morale biti smiješne (ako ništa a ono nakon onoga što smo vidjeli u Iraku 2003. kada su SAD naprosto izmislile tzv. „oružje za masovno uništenje“kao povod za agresiju), potpuno je jasno da čitava priča nema nikakve veze s demokracijom. To se vidi i po tome što je John Bolton, Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, otvoreno priznao govoreći prije nekoliko dana kako bi bilo izvrsno kad bi američke kompanije dobile priliku obrađivati naftu u Venecueli. Venecuelanska opozicija također ne krije što su joj namjere – uzurpator Juan Guaidó već je obećao da će po dolasku na vlast svojim zapadnim sponzorima omogućiti brzu privatizaciju naftne industrije i mnogih drugih sektora ekonomije, od hidroelektrana do industrije željeza, aluminija i zlata.
Kroz medije se svakodnevno iznose prepisivačke floskule o nekakvoj diktaturi u Venecueli iako je većina venecuelanskih medija u rukama privatnog kapitala i nastrojena protiv trenutne vlasti. Govori se o diktaturi iako opozicija redovno organizira proteste – kao i prije nekoliko dana. Govori se o diktaturi iako su zadnji predsjednički izbori s četiri kandidata – unatoč planskom bojkotu dijela opozicije – održani 20. svibnja 2018. i na njima je uvjerljivo pobijedio Maduro. Madura se proziva, unatoč pobjedi na izborima prije tek malo više od godinu dana, da nema demokratskog legitimiteta iako je on na tim izborima dobio glasove 32% ukupnog elektorata – što je više od svih zapadnih predsjednika i premijera. Više od Donalda Trumpa (27% ukupnog elektorata), Therese May u UK (29%) i Emmanuela Macrona u Francuskoj (12% ukupnog elektorata u prvom krugu).
Mediji nas uvjeravaju da su protivljenje plutokracije i više srednje klase u Venecueli Madurovoj vlasti i navodna „nedemokracija“ legitiman razlog da ga se nasilno smijeni. No što onda s drugim zemljama? Što je s Francuskom u kojoj se već mjesecima protestira protiv Macrona? U subotu je na ulicama Francuske opet prosvjedovalo gotovo 300.000 ljudi. Prema zadnjoj javnoj anketi Macronovu vlast u Francuskoj ne podržava 73% Francuza. Znači li to onda da netko izvan Francuske ima pravo Macrona nasilno micati s vlasti ili je to nešto što moramo ostaviti Francuzima?
Što je npr. s američkom i zapadnom saveznicom Saudijskom Arabijom? To je doslovno diktatura u kojoj nema izbora i u kojoj je na vlasti „kralj“, to je zemlja u kojoj žene nemaju praktički nikakva prava i prema njima se ponašaju kao prema robovima i to je zemlja koja već tri godine uz zapadnu potporu vrši agresiju na Jemen, koja je dovela do masovne gladi, epidemije kolere i stotina tisuća mrtvih. Zašto nitko u svijetu ne govori o svrgavanju brutalnog diktatora, saudijskog „kralja“ Salmana?
Pitanje odnosa Hrvatske (i drugih zemalja) prema Venecueli (i drugim zemljama) je načelno pitanje. Stanovnici Venecuele moraju imati pravo sami odlučiti kakvu politiku žele u svojoj zemlji – to nije pitanje o kojem bi trebao odlučivati Donald Trump i američka elita, a kojima je ovo već 68. pokušaj državnog udara u drugim zemljama od 1945 (prema osvježenim podacima Williama Bluma). Stoga je zapravo relativno nebitno, posebno gledajući što se u drugim zemljama događa, koje su izlike za napade za Venecuelu. Venecuela, iako ima ozbiljnih problema, svakako nije najgora zemlja na svijetu. No kako se medijima konstantno provlači propaganda o Veneceuli, treba reći pokoju i o tome.
Venecuela je za Chávezove vlasti (1999–2014) prepolovila nezaposlenost (s 11% na 6%), ekstremno siromaštvo (s 11% na 5%), gotovo udvostručila socijalna izdvajanja (s 11% na 19%), broj primalaca penzija povećala s manje od 390.000 na preko 2.5 milijuna te pristup fakultetima povećala s 48% na 72%. Nakon Chávezove smrti došlo je do velike krize, uzrokovane mnogim faktorima – padom cijene nafte, sabotažama od strane biznis-elite koja je protiv trenutne vlasti, sankcijama od strane SAD-a, ali i korupcijom i lošim upravljanjem trenutne vlasti u Venecueli. Ono što se često prešućuje su američke sankcije Venecueli čiji je strateški cilj da se ekonomska kriza još poveća tako što će se zabraniti pristup Venecuele međunarodnom financijskom sistemu, kojim dominira SAD, kako bi se Venecueli onemogućilo reprogramiranje postojećeg duga i novo financiranje.
Već sama blokada kompanije Citgo u SAD-u, koja je u vlasništvu državne venecuelanske naftne kompanije PDVSA, uzrokuje Venecueli milijarde dolare gubitaka godišnje. Prema izračunu kanadskog ekonomista Joea Emersbergera, Venecuela je 2017. izgubila 6 milijardi dolara zbog novih sankcija SAD-a (usporedbe radi, to je gotovo trećina ukupnog hrvatskog proračuna). Takve sankcije planski ne samo da uništavaju venecualansku ekonomiju – s ciljem dovođenja proameričke opozicije na vlast – nego i znatno pogoršavaju životni standard običnih stanovnika Venecuele, na koje se licemjerni Zapad, u koji spada i službena hrvatska politika, tako često poziva. Posebni izvjestitelj UN-a 2017. iz Venecuele, Alfred de Zayas, također je ustvrdio da sankcije znatno utječu na pogoršanje ekonomske krize u Venecueli te je čak tražio da se SAD-u zbog toga sudi na međunarodnom sudu za zločine. Idriss Jazairy, novi izvjestitelj UN-a, prije tjedan dana je opet ustvrdio da ekonomske sankcije Venecueli pogoršavaju ekonomsku krizu i krše sve međunarodne zakone. 80% stanovnika Venecuela, među njima i mnogi koji nisu za Madura, je protiv ekonomskih sankcija, a 87% ih je protiv strane vojne intervencije. U čijem je interesu da Venecuela postane novi Afganistan, Irak, Sirija ili Libija?
Zaključno – RF se zalaže za neovisnu hrvatsku vanjsku politiku, a ne za slugansko papagajsko ponavljanje onoga što govore naši trenutni šefovi u Washingtonu i Bruxellesu. Zalažemo se za mirno, demokratsko i diplomatsko rješenje problema u Venecueli i za pravo Venecuelanaca i svih drugih naroda da sami odlučuju o svojoj sudbini. Protivnimo se kriminalnim američkim sankcijama protiv Venecuele i zalažemo se za to da Hrvatska, kao i druge zemlje, digne glas protiv ovakve besramne, licemjerne i imperijalističke vanjske politike Zapada te da se zalaže za međunarodnu solidarnost i demokraciju, a ne za samovolju, privatne interese i nasilje.
Ovakva politika hrvatskih vlasti nešto je na što smo već navikli u zadnja tri desetljeća – njihovo sluganstvo se vidi ne samo u vanjskoj politici nego i u ekonomskoj politici u kojoj također služe interesima stranih privatnih industrija, korporacija i banaka – i to je nešto što moramo mijenjati korjenito i što je prije moguće. Pozivamo stoga sve koji se ne slažu s ovakvom vanjskom politikom da na predstojećim predsjedničkim izborima glasaju za Katarinu Peović, kandidatkinju Radničke fronte za predsjednicu Republike Hrvatske.