Autor: Carlos Delclós

Detencijski centar za imigrante u Barceloni malo tko će lako pronaći. Gurnut u industrijsko i logističko područje - Zonu Franca, iza groblja Montjuïc, obavijen je nezemaljskim mrtvilom. U subotnje popodne, to je možda najtiše mjesto u gradu, no ne radi se o kontemplativnoj tišini. Otprilike, mjesto za kakvo se kaže - “nitko te neće čuti ako vrištiš”. To se područje često opisuje kao savršen primjer onoga što je antropolog Marc Augé nazvao ne-mjesto: ne postoji u suodnosu s ičim, ne postoji u historiji, nema identitet. Pa ipak je ta sumorna institucija smještena u ekonomski motor grada, u blizini luke i aerodroma i javne transportne kompanije te cijelog tržišta koje opskrbljuje gradsku proizvodnju i tiskarsko postrojenje najčitanijih španjolskih novina. Taj detencijski centar je praznina u srcu vrhovnog tijela.

Alik Manukyan je umro u toj praznini. U jutro, 3. prosinca 2003., policajci su pronašli mrtvo tijelo 32-godišnjeg Armenca u njegovoj samici, koji se objesio o vlastite vezice za cipele. Policija je tvrdila da je Manukyan bio “nasilna” i “konfliktna” osoba koja je stvarala probleme drugim zatvorenicima. U izvještaju o njegovom navodnom samoubojstvu tri stanara centra su dala iskaze u kojima tvrde suprotno. Izjavili su da se Alik sukobio s nekim policajcima koji su ga potom ugurali u ćeliju, napali ga i prisilili ga na izolaciju. Čuli su da je vrištao i zapomagao tokom noći. Dvojica tih svjedoka bili su deportirani prije nego što je slučaj dospio na sud.

“Neobjašnjena tehnička greška” onemogućila je da sudac vidi snimku nadzorne kamere.
Ta praznina se širi i izvan detencijskog centra. 2013., skoro desetljeće nakon svog dolaska u Španjolsku, mladi Senegalac Alpha Pam umro je od tuberkuloze. Kada je došao u bolnicu, odbijena mu je medicinska pomoć zbog nesređenih dokumenata. Njegov je slučaj bio jasan primjer logike aparthejda za vrijeme dekreta iz 2012. Mariana Rajoya i njegove desne vlade, kojim su ljudi bez dokumenata bili isključeni iz španjolskog javnog zdravstvenog sustava. To je rezultiralo time da su se državne bolnice iz mjesta univerzalne skrbi pretvorile u mjesta sistemskog nemara, a medicinu je izopačila nacionalistička politika.

Medicina je, naravno, i prije imala ulogu u perpetuiranju praznine. 2007., za vrijeme socijalističke vlade Joséa Luisa Rodrigueza Zapatera, Osamuyi Aikpitanyi je umro za vrijeme deportacijskog leta nakon hapšenja. Medicinski stručnjaci koji su istraživali Aikpitanyjevu smrt su zaključili da je Nigerijac umro zbog niza faktora što su nazvali “spiralom nesretnih okolnosti”. Otkrili su povećani kateholamin, neurotransmiter povezan sa stresom, strahom, panikom i strahom od letenja, što je opasno u kombinaciji s nedostatkom kisika tijekom leta i, vjerojatno, začepljenim ustima. Na kraju ti stručnjaci nisu mogli odrediti u kojem je postotku na smrtni ishod utjecalo to što su mu bila zapušena usta, a policija je bila kažnjena sa 600 eura za djelo “lakšeg nehata”.

Rimljani su imali izraz da takve živote - živote koji nestaju u praznini. Termin je homo sacer, “sveti čovjek”, čovjek kojeg netko može ubiti, a da ne bude okrivljen za ubojstvo. Tu opskurnu figuru iz drevnog zakona ponovno je oživio filozof Giorgio Agamben. Koristio ju je za ljudski život, lišen osobnosti i ukorporiran u pravni poredak. Na temelju ove figure stvoren je ‘položaj iznimke’ tako da se moć mogla prakticirati u svojem najsirovijem obliku, mutnom i nepouzdanom. Za Agambena, to je prešutni temelj na kojemu počiva moderni suverenitet. Možda je najbolji primjer za to masovna grobnica u koju se pretvorilo Mediteransko more.

ORGANIZIRANA HIPOKRIZIJA

Samo ime Mediteran sugerira da je to nekoć bio centar svijeta. Danas je mjesto smrtonosne podjele. Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (International Organization for Migration), više od 9000 ljudi umrlo je pokušavajući preploviti more između 1. siječnja 2014. i 5. srpnja 2018. godine. I to je vjerojatno prilično konzervativna procjena. UN-ova agencija za izbjeglice (UN Refugee Agency) procjenjuje broj umrlih ili nestalih u tom razdoblju na oko 17 000. 

Prevladao je mentalitet krize i političari čine poteze, važno se pozivajući na hitnost. Jedan od takvih poteza je učinjen nakon što je skoro 400 ljudi umrlo na ruti do Lampeduse u listopadu 2013. Talijanska vlada je na to odgovorila pokretanjem Operacije Mare Nostrum, programom pronalaženja i spašavanja koji su provodili mornarica i obalna straža. Program je koštao 11 milijuna eura mjesečno, u njemu su sudjelovala 34 ratna broda i oko 900 mornara dnevno. U jednoj godini je bilo spašeno preko 150 000 ljudi.

Unatoč velikim izdacima, većina talijanske javnosti je u početku podržala operaciju Mare Nostrum. Međutim, znatno manje je bila popularna kod drugih EU država članica, koje su kritizirale ovu operaciju da ohrabruje “ilegalne” migracije smanjujući smrtnost. Odbijanje Evrope da podijeli odgovornost u Italiji je u godinu dana proizvelo veliko nezadovoljstvo. U listopadu 2014., Mare Nostrum je zamijenila operacija Triton koju je vodila Evropska agencija za granice Frontex.

S trećinom budžeta koji je imao Mare Nostrum, Triton nije bio orijentiran na zaštitu života, već na nadzor i graničnu kontrolu. Rezultat je bio da su se u tom području dogodili najgori smrtni slučajevi u povijesti u manje od pola godine trajanja operacije. Između 13. 4. i 19. 4. 2015., zbog izostanka akcija spašavanja, utopilo se preko 1000 ljudi . Slike koje su stizale proizvele su javno iskazivanje tuge i ogorčenja. Evropski lideri su još jednom ronili krokodilske suze zbog smrti. Umjesto da pojačaju aktivnosti potrage i spašavanja, EU je povećao budžet Frontexu i Triton dopunio operacijom Sophia, vojnim akcijama uništavanja mreža tzv. krijumčara. Eugenio Cusumano, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Leiden, pisao je o posljedicama ovakvog pristupa što opisuje kao “organiziranu hipokriziju”. U članku za Cambridge Review of International Affairs, Cusumano pokazuje kako je manjak akcija i sredstava za traganje i spašavanje uzrokovan obustavom operacije Mare Nostrum doveo do toga da su nevladine organizacije postale vodeći akteri tih aktivnosti na libijskoj obali. Između 2014. i 2017., nevladine su organizacije pomogle preko 100 000 ljudi.

Njihovi napori su vrijedni divljenja. Ipak, neredovitost njihovih resursa i ovisnost o privatnim donorima znači da NGO-i nemaju ni moć ni kapacitet da pruže pomoć na razini kakva je potrebna da spriječi tisuće smrti na granici. Da bude još gore, posljednjih mjeseci vlade proglašavaju NGO-e i pojedine aktiviste krijumčarima ili trgovcima ljudima i kriminaliziraju njihovu solidarnost. Stoga ne čudi da je posljednjih godina ta granica postala još smrtonosnija. Prema UN-ovoj Agenciji za izbjeglice, premda je broj pokušaja prelaska granice pao za 80 posto nakon vrhunca u 2015. godini, postotak ljudi koji su nestali ili umrli se učetvorostručio.

Nije mi namjera govoriti o pojedinim ljudima koje je ubio evropski granični režim. 
Želim pokazati razmjer te pustoši i njezinu okrutnost i vertikalnost.
Namjera mi je da pokažem da se ta praznina odnosi na jaz - prostor onkraj bogatih evropskih institucija, evropske perspektive ili evropskih epistemologija. Ako je to istina, tu prazninu je moguće popuniti jednostavno proširenjem evropskog bogatstva, stvarajući nove koncepte, mapirajući nove terene, gradeći nove institucije.

No, zapravo, Evropa cijelo vrijeme tretira tu prazninu kao mjesto proizvodnje. Kao što piše politički teoretičar Sandro Mezzandra, granica je metoda kojom je izgrađen suvereni stroj vlasti. Tu konstrukciju moramo sabotirati, podrivati i razarati na svim razinama.

KRIZA SOLIDARNOSTI

Kada je ultranacionalistički talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini odbio pustiti da brod MV Aquarius pristane u talijanskoj luci u lipnju 2018., to je pozdravio uznemirujuće velik broj Talijana. Mnogi drugi su osudili njegov rasizam i to što je bilo ugroženo 600 života, uključujući 123 maloljetnika, jedanaestoro mlađe djece i sedam trudnica.
Zasigurno, volja da se pokaže politički stav žrtvovanjem stotina života migranata potvrđuje rasizam. No, najužasnije je što su mnogi Talijani, koji su prije podržali pojačane napore u traženju i spašavanju migranata, sada podržali upravo suprotno. U međuvremenu, mnogi evropski političari koji su prije pet godina odbili s Italijom podijeliti odgovornost, sada izražavaju moralistički bijes nad Salvinijevim potezima.

I opet je bila aktivirana kriza politike evropske granice. Opet su evropski političari i mediji pričali o “migrantskoj krizi”, o “priljevu” ljudi koji uzrokuju neviđen “pritisak” na južnoj granici. No, bilježi se najmanji broj pokušaja prelaska granice u okviru posljednjih par godina, što je činjenica zbog koje brojni teoretičari migracija tvrde da se ne radi o “migrantskoj krizi”, već o krizi solidarnosti. U tom smislu, talijanski zaokret odražava pravu prirodu problema. Prepuštajući problem pojedinim članicama, za smrt na granicama EU proglašava odgovornima pojedine države. Kada izostane međunarodna solidarnost, prevladaju nacionalni interesi.

Srećom, novoizabrana španjolska vlada Socijalističke partije osigurala je da Aquarius pristane u luci u Valenciji. To se dogodilo nakon što je gradonačelnica Barcelone Ada Colau proglasila Barcelonu “gradom izbjeglica” i stvorila pritisak kako bi predsjednik Španjolske Pedro Sánchez javno ponudio barcelonsku luku za pristanak Aquariusa. Sanchez je ponudio luku u gradu u kojemu je njegova partija u manjem sukobu s lijevom platformom, nego što je slučaj u Barceloni.

Mediji su pozdravili Sanchezov potez kao primjer moralne vrline. No, to se ne bi dogodilo da solidarnost s izbjeglicama nije bila politički profitabilna institucionalnim akterima. U iznimno fragmentiranoj španjolskoj  političkoj areni, mlađe ljevičarske partije i katalonski pokret za nezavisnost konstantno pritišću oslabljenu Socijalističku partiju da dokaže svoj progresivni kredibilitet. U međuvremenu, neumorna mobilizacija društvenih pokreta stvara atmosferu kako je dobrodošlica izbjeglicama pitanje zdravog razuma i ljudskosti.

Najpoznatiji primjer ovakve mobilizacije je masovni prosvjed koji se održao u Barceloni u veljači 2017. s preko 150 000 ljudi koji su zahtijevali da vlada Mariana Rajoya primi više izbjeglica i migranata. Zbog takvih akcija, prema Eurobarometru iz lipnja 2018., preko 80 posto ljudi u Španjolskoj smatra da država treba pomoći izbjeglicama.

Ipak, kada situacija nije povoljna za pritisak odozdo, oni koji imaju moć ne samo što će ograničiti razinu na kojoj će izaći u susret tim zahtjevima, već će aktivno nastojati iskriviti te zahtjeve. Prosvjed iz veljače 2017. je dobar primjer. Premda su prosvjednici zahtijevali ukidanje detencijskih centara, rasnog profiliranja i španjolskog rasističkog imigracijskog zakona, prosvjed je ostao zapamćen po jednom jedinom općem zahtjevu - dobrodošlici izbjeglicama.

Prisvajanje ovog zahtjeva od strane Socijalističke partije bilo je očekivano cinično. Nakon autorizacije Aquariusa, predjsednik Sánchez iskoristio je svoj trenutno povećan kredibilitet da predstavi, uz Emmanuela Macrona, “progresivnu” evropsku alternativu Salvinijevom zatvaranju granice. To je uključilo stvaranje detencijskih centara diljem kontinenta, s izgovorom o problemima sa statusom dokumenata. Pokrenuli su se kotačiči suverenog stroja vlasti. Praznina se širi.

Danas je granica dugačak, parazitski entitet povezan s vladama, privatnim kompanijama i supranacionalnim institucijama. NGO-i ne mogu spašavati izbjeglice jer se njihovi napori pokazuju greške države. Nije dovoljno da društveni pokreti pritišću nacionalne vlade da promjene svoje politike, kada individualni zahtjevi mogu značiti bilo što. Nije dovoljno da gradovi proglase sami sebe mjestima za izbjeglice i nije dovoljno da političke stranke preuzmu moć dok ih mogu uvjetovati privatni interesi, mediji i ankete javnog mnijenja. 
Kako bismo nadišli ova ograničenja, moramo granice vidjeti kao krajnje vertikalne transnacionalne konstrukcije. Demontiranje tih konstrukcija zahtijevat će organizaciju, sukobe, direktnu akciju, sabotažu i, prije svega, solidarnu praksu međusobne pomoći bez granica znanu kao internacionalizam. Ukoliko istinski želimo ukinuti granicu, moramo zapaliti vatre u toj praznini.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?