O bakljama i političkoj organizaciji

Autor: Mate Kapović

Priče o izgredu na utakmici uglavnom pokazuju dosta veliko nerazumijevanje osnovâ političke borbe (a ovaj izgred je politička borba - sviđalo se to nekom ili ne i podržavao to ili ne).

Priča ide - okej, borite se vi protiv Mamića, ali nemojte nas smetati u gledanju Eura. To prevedeno znači - slobodno vi kukajte o Mamiću i HNS-u, po mogućnosti na društvenim mrežama, ali nemojte nas inkomodirati. A sama poanta izgreda je - da inkomodira. Da onemogući "business as usual". Da, dok je nogomet domovina mafijašâ, nema neometanog uživanja u Euru. Isto kao što je poanta svakog štrajka (bar onog pravog) ne da radnici izraze svoj bijes tako da ne naštete vlasniku, nego upravo obrnuto. Kao što je poanta radikalnijih protesta (kada se npr. blokira neka autocesta) ne da sve teče ko normalno, nego upravo obrnuto.

E sad, druga je stvar šta neko misli o cilju ove političke borbe (rušenje HNS-ovske mafije) i ideološkim profilima onih koji to rade (a koji su vrlo često ekstremno desni na simboličkoj i manifestnoj razini, dok su organizacijske prakse kojima u zadnje vrijeme teže - paradoksalno - lijeve, premda o tome nema nimalo političke osviještenosti) te što je kome prioritet (borba za drugačiji nogomet ili uživanje u pobjedama repke svake 2 godine, bez obzira na mafiju u pozadini toga).

Jednako političko sljepilo, iako iz najboljih namjera, pokazuju oni koji govore, u različitim varijantama, nešto tipa: "ali zašto se ovako ne bore protiv nečeg bitnog (kopanja po smeću, upropaštavanja firmi itd.)?" Isto je bilo i kad je riječ bila o čuđenju kako Torcidi u Splitu dođu tisuće i tisuće na protest, a kad je nešto bitnije onda ništa. U suštini je takav prigovor korektan, ali je izrazito voluntaristički. Politika otpora se, osim u nekom najsirovijem obliku najspontanijih i nužno kratkotrajnih erupcija nezadovoljstva, ne vodi na principu voluntarizma. Jačina političkih odgovora ne ovisi o pukim idejama (to je još jedna naivnost liberalne političke "analitike" - tko ima dobre ideje, pobijedit će - da, kako da ne), nego o realnoj snazi, strukturiranosti i organiziranosti pokreta koji iza njega stoji.

Zašto je Torcida mogla organizirati ogroman otpor upropaštavanju Hajduka (i zašto toga nije bilo npr. u slučaju uništavanja Jugoplastike - tvornice a ne kluba), organizirati Naš Hajduk i preuzeti klub, zašto BBB-i mogu raditi "terorističke" akcije itd., a zašto toga nema npr. kod radnikâ Končara ili pokojnog Kamenskog? Odgovor je vrlo jednostavan - jer navijačke organizacije postoje. Navijači su u pravilu dobro organizirani, imaju know how, imaju strukturu, znaju kako se boriti na tribinama i izvan njih (što ne znači da će biti na kraju i uspješni, ali znači da mogu izazvati poprilično dobru frku) i spremni su na borbu na svim razinama (od pravne pa do "terorizma").

A zašto toga nije bilo u slučaju bitnijih tema poput uništavanja poduzećâ, nezaposlenih ili siromaštva? Pa vrlo jednostavno - radnici su vrlo slabo organizirani (sindikati su ili slabi, u pravilu neodlučni i nespremni na akciju, ili se zadovoljavaju mrvicama ili su prodani), a nekakva organiziranost kod nezaposlenih ili siromašnih uopće ne postoji. Stvari su vrlo jednostavne - otpor postoji tamo gdje postoji kakva-takva organiziranost ili know how (ista je stvar s otporom kulturnih radnika: oni su se mogli koliko-toliko oduprijeti Hasanbegoviću jer imaju know how, habitus i profiliranost za javno djelovanje - nešto što, recimo, radnice u Konzumu po samoj naravi svog posla nemaju). Stoga se, s kakvim-takvim uspjehom (i s različitim javnim reakcijama na to), odupiru navijačke skupine koje jesu organizirane i imaju neku realnu snagu. Oko bitnih stvari takav otpor u pravilu ne postoji jer, budimo realni, nema nijednog sindikata koji bi bio jednako jak kao Torcida (o nekakvoj nepostojećoj organizaciji npr. nezaposlenih da ne govorim).