Ne zaboravimo krvavi početak borbe za radnička prava u svijetu

Danas smo skloni ulogu sindikata banalizirati i svesti na prodaju svinjskih polovica i prepucavanje sindikalnih čelnika u medijima, ali nekada to nije bilo tako. Uživanje u današnjoj povlastici slobodnog ujedinjavanja radnika, koje danas tako olako odbacujemo, nekad davno neki ljudi platili su svojim životima.

Krvavi 1. maj 1886. godine u Chicagu: događaj koji je promijenio povijest i bio pokretač za daljnje proslave tog dana bile su radničke demonstracije 1. maja 1886. godine u Chicagu, kada je u sukobima s policijom poginulo 4 radnika, a osmero ih je osuđeno na smrt. Radnici su tada, sukladno Rezoluciji o osmosatnom radnom vremenu 1884. godine koju je donijela Federacija trgovačkih organizacija i Radničkog sindikata, tražili pravo na radni dan od osam sati. Nakon što sve legalne metode borbe za dobivanje osmosatnog radnog vremena nisu pomogle, radnici su se odlučili na radikalnije metode te je 250 000 radnika krenulo u štrajk koji je imao svoje središte u Chicagu. S druge strane, državne su se institucije spremale za borbu s radnicima kupujući naoružanje za policiju. Čikaški Commercial club je s 2000 dolara financirao nabavu strojnica za Nacionalnu gardu Illinoisa koje su se trebale upotrijebiti protiv štrajkača.

Lavina koja se više ne može zaustaviti: Većina štrajkaša bila je iz redova obućarske, tekstilne i drugih industrija. Dana 3. maja 1886. godine policija je počela pucati na radnike iz  tvornice poljoprivrednih mašina McCormic Reaper Works i tom su prilikom ubijena četiri radnika, a velik broj radnika je ranjen. Čelnici sindikata su sljedeći dan sazvali masovni prosvjed na trgu Haymarket kako bi protestirali protiv policijske brutalnosti. Prosvjed je prošao bez incidenata, ali kada je na red došao i posljednji govornik, ostalo je tek nekoliko stotina štrajkača. Tada je 180 policajaca došlo i naredilo im da se raziđu. Nakon što je govornik sišao s platforme, bačena je bomba na policiju i tom prilikom je ubijen jedan policajac, a ranjeno 70. Policija je odgovorila pucnjavom ubivši jednog, a ranivši mnoge druge. Iako nikada nije točno utvrđeno tko je bacio bombu, nagađa se da su to napravili anarhisti. Ovaj incident je poslužio kao izgovor za napad na ljevicu i radnički pokret. Policija je upadala i pretraživala domove i kancelarije osumnjičenih radikala, a stotine ih je uhapšeno bez optužbe.To je probudilo lavinu koja se više nije mogla zaustaviti. Nakon toga dana radničke organizacije su se povećavale i slavile taj dan koristeći ga za isticanje novih prava koje su tražili. Crvena zastava postala je simbolom radništva, a crvena boja na njoj označavala je krv prolivenu u sukobu s vlastima tog davnog 1. maja. Diljem svijeta danas se proslavlja Međunarodni praznik rada. Zanimljiva je činjenica da se u SAD-u iz kojeg je lavina potekla na današnji dan ne proslavlja ništa. Strah od povezanosti ovoga dana s komunističkim baukom bio je prevelik pa su Amerikanci izabrali drugi datum na koji slave praznik rada.

Jedan od osuđenih radnika na smrt nakon prvomajskih demonstracija u Chicagu 1886. godine tada je izjavio: "Doći će vrijeme kada će naša tišina u grobu biti glasnija od našeg glasa."

Smrtne kazne nema, a mi ipak ne galamimo iz petnih žila!