Može li danas u svijetu pomahnitalog kapitalizma postojati privatna tvrtka (d.o.o.) u kojoj su njeni radnici ujedno i njeni vlasnici (u potpuno jednakim suvlasničkim udjelima), u kojoj ti isti radnici/suvlasnici zajednički donose poslovne odluke i potpuno ravnopravno dijele rizike, troškove i profit? E, ne samo da može nego i postoji, već preko 12 godina, i to baš u Hrvatskoj.
Možda zvuči kao priča za malu djecu – tako su im govorili 2008.g., usred svjetske ekonomske krize, kada su se upoznali i odlučili osnovati upravo jednu takvu firmu. Bilo ih je petoro i svi su im predvidjeli brzu propast, nikome sa strane nije bilo jasno kako bi takva firma uopće mogla opstati bez jednog pravog gazde (tzv. poslodavca) i tipičnih radnika (tzv. posloprimaca). A osnivačima te tvrtke zapravo nije bilo ni stalo da se dokazuju ili eksperimentiraju s ekonomskim ili ideološkim teorijama, nego je inicijativa došla sasvim spontano, gotovo kao neki prirodan ljudski impuls, želja za životom i stvaranjem na sasvim ravnopravnim i elementarno pravednim osnovama. Ovdje valja istaći da se nije radilo o starim prijateljima koji se već dobro poznaju, već naprotiv o ljudima iz pet različitih gradova kojima je u početku zajednička bila samo stručna orijentacija.
Tvrtka je, dakle, krenula s poslom 2008.g. i ne samo da nije propala nego je do početka korona-pandemije svake godine ostvarivala financijsku dobit, povećala plaće a time i uplate poreza i prireza hrvatskoj državi i gradovima. Da li je tvrtka u tih 12 godina ostvarila tzv. „ekonomski rast“? Nije. Tvrtka je svake godine ostvarivala podjednaku dobit. Ali su zato „rasli“ njeni radnici/suvlasnici. Svaki je već u prvih pet godina riješio svoje stambeno pitanje i osigurao materijalne uvijete za pristojan život, bez stresa kojeg doživljava svaki drugi prosječan radnik kada mu se pokvare frižider ili veš-mašina. Istina, nitko se od njih petorice pri tome nije obogatio, a lako je izračunati da bi u sličnoj firmi sa samo jednim vlasnikom taj isti zarađivao godišnje pet puta više, dok bi ostala četvorica životarila na minimalnim ili prosječnim plaćicama (takvih tvrtki ima na tisuće). Ali ima nešto strašno bogato u osjećaju pravednosti i solidarnosti, u spoznaji zajedništva, kada znaš da s kolegama ravnopravno dijeliš dobro i zlo, tim više kada s godinama shvatiš da u glavnom dijeliš dobro. Ljudi su u takvim okolnostima daleko više motivirani i odgovorni, ispunjeniji i sretniji – osjećaju se boljima, a to životno iskustvo ne može se kupiti nikakvim novcima.
Poštedjet ćemo ovu malu tvrtku i njene vlasnike/radnike objavljivanja njihovih imena. Oni za sada ne žele da ih se dovodi u svezu s bilo kakvom političkom strankom. Mislim da je dovoljno ukazati da takve tvrtke realno mogu postojati i da mogu omogućavati uravnotežen, održiv, pravedan i kvalitetan život. Možemo ih proglasiti uspješnim primjerom socijalističkog samoupravljanja u praksi, ali nemojmo ih koristiti za sakupljanje političkih bodova, to ne bi bilo fer prema njima.