Provincijalizam na čelu metropole

Provincijalizam na čelu metropole

Lani u februaru mi došlo kvariti zabavu nakon što je i službeno pao Bandićev GUP. Pobjedu nisu izvojevale demokracija i procedura, bilo je jasno, već ekstraordinaran pritisak javnosti u kombinaciji s povoljnim momentom političke trgovine za uvažiti taj pritisak. Je li bitno što je učinilo da GUP padne - samo da je pao? Nije bilo presudno za taj slučaj, ali ako je tek halabuka postigla rezultat sustavu unatoč, što će biti - zapitao sam se - sa svim onim sredinama koje nisu Zagreb i nemaju resurse ni logistiku za takvu halabuku?

--- Gledajući iz bilo koje provincije, recimo iz Osijeka... hoće li isto ovako goriti sve novine i društvene mreže i čitava civilna scena i kad nama bude gorilo na isti način pod petama (kao što ubrzo hoće na manje-više istoj magnitudi kao i slučaj ZG GUP-a, konkretna pošast je već u uvodnoj proceduri)? Ili je samo Zagreb materijal za narodnu bunu, a manje osviještene i osvijetljene sredine bit će, u silovanju planova koje im politika priređuje, prepuštene sustavu, ovakvom kakav već jest, i proceduri koja vidimo kako funkcionira? ---

Najkrupniji faktor uličnog karnevala i medijske halabuke protiv Bandićevog GUP-a bila je ova spomenuta zagrebačka civilna scena, okupljena oko današnjih isturenih prvaka Možemo, stasalih kroz NGO udruge s fokusom na ekološki i urbanistički aktivizam, s užom specijalizacijom baš u dugogodišnjem protestiranju protiv Bandića.

Sitniji faktor, ne ustručavam se reklamirati, bio sam i sam - tekstom "Obračun šerifa i zakona kod ZG korala: suština prevare i mehanizam prevare". Kojim sam se fokusirao na svoje uže područje: povrh onoga što su i drugi pričali, rasprostro sam točne proceduralne, odnosno zakonske prijestupe otimačine i okupacije, taksativno. Svjedočio sam i trudu svoje osječke kolegice i suradnice Željke da u tadašnjem svojstvu predsjednice Hrvatske komore arhitekata učini što može kako bi se ujedinjena stručna javnost pridružila pritisku opće javnosti. Bilo nas je, uglavnom, i iz Osijeka i odasvud, koji smo nalazili za shodno dati ruke Zagrepčanima u ovoj borbi, kako je tko već znao i mogao.

Koji mjesec nakon februarske najave o njoj, osječka je pošast - kada se otimačinu i okupaciju napeo izvršiti župan Anušić - službeno stupila na snagu, a ja sam napisao tekst "Obračun šerifa i zakona kod OS korala: mehanizam prevare i suština prevare".

Lajanjem o obračunu zagrebačkog šerifa sa zakonom (o prostornom uređenju) - ponešto sam bio stavio glavu na panj. Apostrofirana Bandićeva pročelnica i glavna gradska urbanistica počela je bombardirati mog tadašnjeg ravnatelja sms-ovima u kojima protestira što se mene pušta da pišem "one bljuvotine", da sam očito besposlen, zašto mi se ne da posla, itd., naslagala je metre toga. Ali ju je otkantao: da ja vrlo kvalitetno radim svoj posao, a u privatno vrijeme imam pravo pisati što hoću.

Lajanjem o obračunu osječko-baranjskog šerifa sa zakonom (o prostornom uređenju) - glavu sam na panj stavio bitno ozbiljnije, pače doslovno. Zbog tog sam slučaja morao otići s posla. Logično. Za razliku od Bandićeve, Anušićeva moć direktnije se nadvijala nada mnom.

Bilo je, naravno, uzalud. U Osijeku nisu gorile novine ni društvene mreže ni civilna scena, nisu se dogodili nikakvi ulični karnevali ni medijska halabuka, pa je i ostao prepušten sustavu (istom onom, čak s doslovno istim ljudima iz istog ministarstva za volanom po kojima bi i Bandićev GUP prošao da politička trgovina, posredovana halabukom, nije spasila stvar). Ljudi su u Slavoniji skoro pa lale - ne uzbuđuju se lako. Nećeš ih tek tako vidjeti da izvode nagle pokrete, skaču aktivistički ili se na prvu bune što im je netko nešto uzurpirao, oteo, pojeo, okupirao ih... Sve ravno. Takav kraj. Osijek, osim toga, nema civilnu scenu kapacitiranu za onoliku halabuku već i zato što je manji, natražniji i sirotiji svim resursima od Zagreba, u kojem takva scena jedino i postoji.

U programskoj definiciji urbanističke sekcije scene naći ćemo devize o glavnim aspektima djelovanja u (su)organizaciji kampanja, pružanju stručne pomoći lokalnim borbama u razvoju, umrežavanju lokalnih i nacionalnih inicijativa u borbi za prostornu pravdu, izgradnji partnerstava unutar i izvan civilnodruštvenog polja i taktičkih platformi, pa otuda interventni, akcijski i kampanjski karakter djelovanja uvjetovan dinamičkim karakterom promjena u društveno-političkom kontekstu koje iziskuju urgentnu i specifičnu reakciju, a s druge strane projektni karakter djelovanja koji primarno razvija i jača organizacijsku bazu potrebnu za uspješnu provedbu kampanja...

Zanimljivo je da nam nitko iz Zagreba nije pohitao dati ruke. Ček, šta, zar ni ovi kojima baš to stoji u programskoj definiciji - bazi političke platforme koja je ovih dana trijumfirala na lokalnim izborima u Zagrebu? Bogami - ni a ni be ni vau od cijele scene.

Tomašević npr. je već dulje vrijeme svaki dan u novinama, miljenik mejnstrim medija. Je li mu palo na pamet - ili ikome oko njega - iskoristiti to za dizanje makar djelića onakve halabuke kakva je dignuta oko ZG-menhetna? Ne kažem da su trebali to sve odraditi umjesto nas par lokalaca - ne transferiram odgovornost što se halabuka kakva je sinergijski priređena za Zagreb nije dogodila i u Osijeku. Više je faktora te sinergije koji ovdje nisu mogli biti replicirani - i to je jasno. Ali bratemili, da baš ni zrnce interesa nisu pokazali?

Ne kažem ni da su trebali čisto zato što je bilo nas ovdje koji smo im prethodne sezone dali ruke. Tu bi mi se dalo odvratiti da nisu ni molili za naše uključenje i da ih je možda bolio kurac za taj sitni obol, pa da bi ih potom ičime obavezao. Možda bi mi se čak primijetilo da je moj osobni obol, u vidu nekakvog tamo teksta, bio nebitan. Okej, pošteno, nema se razloga misliti da je kao neki znatan faktor utjecao na ishod događaja, Jerkovićkinom prsnuću unatoč. No, ono što recimo znam je da je imao neloš dobačaj čak primarno među članovima i simpatizerima političke platforme koja je ovih dana trijumfirala na lokalnim izborima u Zagrebu. Očito - ne baš sasvim nebitan im, taman i da sasvim nebitan. Ali pustimo i to. Argument se ne temelji na umišljanju si osobne važnosti. Primjedba ni ne glasi da su trebali uzvratiti iz zaduženosti. Zar im tek to treba kao razlog? Niti ja nisam išao pisati zato što me ZG ekipa nečime prethodno zadužila. Pisao sam isto onako kao što sam onomad i drugaricama & drugovima iz Splita dao ruke, koliko je bilo u mojoj moći, o važnosti i znatnosti neovisno, kada su imali kriznu situaciju s Baldasarovim izmjenama GUP-a i PPU-a. Zato što je to ljudski tako napraviti, ništa više i ništa manje od toga. Pisao sam zato što bih se, i u jednom i u drugom slučaju, osjetio bezveznjakom da ne reagiram. Pisao sam preklani jer sam prepoznao da je slučaj Bandićeve otimačine GUP-om kapitalac na koji se mora nacionalno reagirati, da svojom suštinom prevare nadilazi puko lokalnu razinu, najkardinalnija urbanistička svinjarija u zemlji 2019-te. Ako ne i cijele dekade.

Isto kao što je i slučaj Anušićeve otimačine GUP-a bio lani kapitalac na koji se moralo nacionalno reagirati, koji je svojom suštinom prevare nadilazio puko lokalnu razinu, najkardinalnija urbanistička svinjarija u zemlji 2020-te. Ako ne i cijele dekade. Konkurirali bi obračun kod ZG korala '19 i obračun kod OS korala '20 - tu su negdje po bezočnosti i magnitudi. Kako to da je njima iz platforme, redom poniklima iz zeleno-urbanističkog aktivizma - i s određenim uhodanim resursima, projektno nasađenima da financijski, logistički, kadrovski i medijski priređuju kampanje "borbi za prostornu pravdu", štoviše kroz "umrežavanje lokalnih i nacionalnih inicijativa" - tako temeljito promaklo prepoznati ovog nacionalnog kapitalca, do mjere na kojoj su eventualno zijevnuli na stvar, ako i to? To je bila takva jedna bol u predjelu kurca da bi se čovjek prosto sažalio nad silnim previjanjem u mukama.

Jesu uopće bili svjesni problematike? U najmanju ruku sam im je ja stavljao pod nos opetovano. Ako su mogli odmah spaziti i razmiliti dalje kad sam imao temu iz njihovog grada '19, mogli su i ovo '20 po istom dijapazonu pažnje, zar ne? A uostalom, ako si uže specijaliziran za "borbe za prostornu pravdu" - i to ti je, ono, core NGO business - što ti tko i ima skretati pažnju posebno i posredno tek na svinjariju godine, a možda i dekade? Osim ako je fokus pažnje geografski sužen.

Da si ne seremo - evo zašto im je promaklo: zato što se nije radilo o Zagrebu. To je ono zašto ih spopala bol u kurcu.

Kada govore o "pravu na grad", govore o pravu na Zagreb, ukratko. Imaju li možda i građani Osijeka pravo na svoj grad, kao ustavno pravo da ga, kroz predviđenu demokratsku proceduru, planira i uređuje NJIHOV plan (a što je točno ono što im je Anušić tu silom oteo)? I je li uvedeni presedan čisto lokalna tema? Što će biti kada sutra drugi šerifi više razine po istom receptu uzmu sebi što im treba i godi iz drugih gradova?

Neka, legitimno je reći: evo mi kao NGO platforma i politička platforma se deklariramo kao čisto lokalno nadražena, i uzbuđivat ćemo se kad je Varšavska, kad je Savica, kad je Magnolija, kad je Menhetn... A vi sebi u npr. Osijeku napravite neku svoju za kampanje i halabuke, pa se uzbuđujte oko svojih tema. Kul. Sve fer. Samo - zašto onda da se JA uzbuđujem oko vaše platforme?

Svatko ima pravo na svoj lokalni autizam, ali to opredjeljenje za lokalni autizam, ta prenadražena zagrebačka fiksacija kojom platforma odiše - naprosto poziva na to da mi iz drugih krajeva onda reagiramo sa: super, društvo, good for you, ali ko vas jebe. Zar ne?

Senf je i recentno sav u inzistiranju na urbanističkim temama. Jako lijepo, moram pohvaliti. Pljušte naslovi... "Zaustavit ćemo nebalansirani urbanizam u Zagrebu"; "Tomašević upozorio na urbanistički kaos u Trnju"; "Vratit ćemo urbanizam i arhitekturu na mjesto koje im pripada"... Pa kaže: "Nakon izbora ćemo urbanizam - disciplinu koja bi trebala usklađivati interese svih građana, s posebnim naglaskom na javni interes - kao i urbanističku i arhitektonsku struku, vratiti na mjesto koje im pripada, na mjesto koje oblikuje naš zajednički prostor i u suradnji s građankama i građanima gradi i planira grad na način koji podiže kvalitetu života svih nas"...

Aha. A di si bio kad je grmilo? Pa bio je, bio, kako nije, kad je grmilo... u Zagrebu. Devetnajste. Da se slučajno grmljavina događala negdje drugdje, teško da bi. Imali smo mi u Osijeku i niz parekselans točkastih upalnih žarišta borbe kontra regresivnih urbanih politika - Pampas, bedemi oko Tvrđe, Gradski vrt, itd. - ali za podršku oko toga čak ni ne pitam. Ovo s Anušićem je, međutim, bilo whole other level, doista nacionalna stvar. Pa, dakle, kako te nije sram zaklinjati se danas u stvar urbanizma i arhitekture, a pisnuo nisi lani kada su 3. izmjene i dopune Prostornog plana Osječko-baranjske županije došle kao napad svih napada na urbanističku i arhitektonsku struku, spram kojih su Bandićeve izmjene GUP-a - u tom aspektu - bile mala beba? TAMO se branila ta struka: lani, u Osijeku. TO, TAMO, je bilo za stavljati glavu na panj. Ali bilo je jebiga u nekakvom tamo Osijeku, a ne u Zagrebu, pa si beskrajno zijevao umjesto bilo kakvog poturanja glave, a onda si se sad sjetio, je li, zakašnjelo, kad je struka već pala, braniti je tako što ćeš inzistirati na izbalansiranijem urbanizmu U ZAGREBU i - još malo specifičnije i lokalnije - na trnjanskoj odvodnji i nogostupima. Svaka čast na biranju bitaka, majstore zanata.

Razumijemo li se? Zato sam prije par dana u provokativnom statusu govorio ono o "seljačkoj bijedi možemovskog NGO urbanizma". Ne radi se samo o tome da mi iz ostatka zemlje nemamo ništa od tog lokalnog autizma, nego i da on per se, u tome što već biva, biva fool's gold kao deklarativno držanje urbanizma na cijeni. Sve je lokalno u redu s inicijativom da se (futur) na Trnju odvodnja i nogostupi naprave kako treba, ili (perfekt) da Bandić ne utrapi crkvi za njene potrebe park na Savici. Neću imati primjedbi na to samo po sebi (štoviše, uvijek sam davao jedino podršku, znat će neki). Ali kad se politički program urbanizma-na-cijeni svede na tu praktički komunalnu razinu zagrebačkih tema, to će onda, u toj točkastosti - izaberi strogo lokalizirani slučaj za praviti kampanju oko njega, i samo oko takvih lokaliziranih slučajeva na bazi metropole - biti ograničeno, limitiranog zahvata, a bome i seljački, utoliko što ignorantski i nezainteresirano za prvorazrednije sistemske krize urbanog planiranja, samo ako nadilaze bazu metropole. "Provincijalizam velikih", rekao bi Kundera. Ne moram ja prilaziti tu kao seljak nepovjerljiv prema njihovom zaklinjanju u urbanitet, već ću uspostaviti zamjerku zbog primarnog zakazanja upravo spram urbaniteta.

Nije tajna da sam u nekom temelju politički blizak Možemo - dobro, lijevom krilu Možemo - štoviše, morao sam u nekoj ranijoj fazi ispravljati pretpostavke po kojima sam unaprijed njihov, naglašavati da nisam 100% Možemo, već više na pola puta između RF i Možemo, fifti-fifti. Ne polemiziram s njihovim zaklinjanjem u urbanizam, već konstatiram tu seljačku, provincijalnu bijedu koju su pokazali, da su razočarali na baš tom planu u koji se toliko zaklinju. Napose pokazana indiferentnost prema 3. izmjenama i dopunama PPOBŽ nije nešto što ću im ikada zaboraviti. Preko tako nečega se ne može prijeći, pa im kakti onda pušiti načelno zalaganje za urbanističku i arhitektonsku struku.

Raskorak bi se dalo identificirati i kao jaz između proklamacija i pokrića. Što mi se, uostalom, čini kao opća tema tu.

Napisao sam, elem, preksinoć taj provokativan, grub, čak možda surov status. Nisam sve doslovno tako mislio, nego rekoh više performativno, za izazvati vas, za namjerno vas uvrijediti i po mogućnosti natjerati vam paru na uši - 90% mojih fb frends s kojima imam nekakav kontakt oduševljeno je izbornim rezultatom Možemo - kao šok-terapiju jer me nervirate svojim masovnim podrazumijevanjem Možemo kao recepta za Nadu & Promjenu. K'o, ono, svih nas koji nalijevo dišemo. A smećući s uma da se radi o jebenoj lokalno autističnoj platformi, naglašeno centraliziranoj, da ne kažem "kolonijalnog" garda na razini zemlje, s još nekoliko malih odvjetaka istog takvog programskog lokalnog autizma, kojima se pritom žestoko diktira iz središnjice. Postavljanje na planu urbanizma, kao ciljanog segmenta, samo je metonimija općeg postavljanja.

Šta ćeš s tim kad dođeš u bilo koji grad, recimo Valjevo?

Pitanje za koga bi onda Zagrepčani trebali glasati i čijoj se pobjedi radovati je tu krivo pitanje. Nije uopće sporno da će Senf kao gradonačelnik njima po svoj prilici biti najbolji među ponuđenim opcijama. Čak ne sumnjam ni u najbolje namjere, pa ako hoćete, ni u neku osnovnu časnost. Nisu to okorjeli pokvarenjaci poput opcija na kakve smo navikli među tzv. "realnim" ili "ozbiljnim" - i onda se ljudi raduju prosto tome, za početak, kao nečemu novom, svježem, drugačijem. Što ne znači da gorka razočaranja ne slijede. NARAVNO da slijede. Iz sjene dirigira Celakoski, najmutniji lik platforme - ne vjerujem mu ni da kaže da je danas subota. Bit će love do krova za svekoliku umreženu scenu, što neće biti lišeno klijentelizma, ali hajde, sigurno bolje i društveno progresivnije nego da Bandić pare daje Željki Markić i braći Mamić i Matiji Babiću. Da i ne počinjemo o tome da priželjkivana Promjena nije samo odmijeniti Bandića Senfom, jer sistemska korupcija, ugrađena u postavke sistema, je malo složeniji problem od smjene korumpiranih osoba na pozicijama onima nekorumpiranima. A znamo i što je sa Sirizom ili Podemosom bilo - na temelju čega očekivati da blueprint neće isto završiti i u hrvatskom slučaju, kad već rade blueprint? No, sve to ne dovodi u pitanje da je Zagreb Senfa izabrao kao ovaj čas najbolju varijantu za sebe, i to kudikamo najbolju. Samo što pravo pitanje ovdje nije to, već ono iz perspektive ljudi iz bilo kojeg valjeva, recimo Broda ili Vinkovaca ili Đakova ili Virovitice ili Koprivnice, Varaždina, Siska, Bjelovara, Šibenika, Knina, Ploča, Imotskog... što ONI imaju od toga što je Zagreb izabrao kao najbolju varijantu za sebe?

Zašto se postavlja kao pitanje? Jer je izborni uspjeh Možemo upravo i slavljen - te doživljavan kao opće obećanje Nade & Promjene - i diljem svih naših valjeva, a ne samo u Zagrebu. Eto mjesta na kojem stvar zapinje! A kako se ne radi samo o nečijim učitavanjima, nego iz Možemo to manifestno tako i sami proklamiraju, opet je na djelu onaj jaz proklamacija i pokrića (i to po suštinski jednakoj osnovi kao i gore).

Kvragu, čak su i diljem čitavog regiona - uključujući valjda i samo originalno Valjevo - grunula sad silna obradovanja, aplauzi, ganutosti i priželjkivanja iste takve Nade & Promjene. Ajme kad bi se barem i nama u Bosni, ili i nama u Crnu Goru, ili i nama u Srbiji, zadesilo jedno Možemo! Neće, jebote. Šta vam je? Neće moći, NE MOŽE. Nije se ni u Hrvatskoj zadesilo. Zadesilo se - u Zagrebu. Kapirate razliku? Eventualno bi u nekom Beogradu mogli razmišljati o osnovanosti poradovanja - ali i to njihovo radovanje na bazi osnovanosti očekivanja bi isto bilo ukurcu (jer po definiciji otočno - a i to bi se u njima Latinka Perović radovala), barem koliko i ljudski razumljivo. Sve skupa je promašeno, jer greška zašto NE MOŽE je koncepcijska.

"Potpuno je jasno da bi za nekoliko godina Tomislav Tomašević mogao postati hrvatski premijer", prognozira Butković na Telegramu. Ali uvjetno prognozira: "Da bi se to dogodilo, gospodin Tomašević prvo bi morao pretvoriti Možemo u relevantnu nacionalnu stranku." Politolog Šalaj je, doduše, skeptičan: gotovo je nemoguće očekivati, kaže za zeleno-lijevu koaliciju, "da bi na nacionalnoj razini mogla samostalno ostvariti rezultat kakav je postigla u Zagrebu".

Ali kako se to uopće radi, postaje nacionalno relevantna stranka - što bi točno Možemo trebalo u tu svrhu? "Ako pokažu da su sposobni upravljati gradom koji je u velikim problemima i promijeniti dosadašnju političku paradigmu, njihova snaga će se dalje širiti Hrvatskom" - definira put Šalaj. Što odgovara i narativu samog Možemo: zasad smo se fokusirali na Zagreb, jer smo tu i počeli, a onda ćemo se širiti, već smo malo i počeli. Može li to zbilja tako?

Da budem iskren, interesantnije mi je bilo pratiti novu rundu vječito istog kuljiševskog narativa o Zapadnoj i Istočnoj Hrvatskoj. HDZ opet razvalio po vukojebinama, a po gradovima, naročito većim gradovima im slabo ide, ali u ruralnim dijelovima zemlje caruju bez konkurencije. Gdje pobjeđuje HDZ? Tamo gdje više nema života. Tamo gdje su ljudi krezubi i neobrazovani. Itd. Istovremeno naglašavanje: zato u Zagrebu - Možemo! U Zagrebu desnica sa svojim natražnim idejama ne može proći. Itd.

ZAŠTO je, dakle, gotovo nemoguće očekivati da Možemo i na nacionalnoj razini ponovi zagrebački uspjeh? Pa zato što druge, manje sredine NISU takve da u njima desnica ne može proći. Što će na tu očiglednost zaključiti neiskorjenjivi kuljiševski narativ? Pa da onda problem i jest u tim drugačijim biračima, zaostalima, iz zaostalih krajeva (u slučaju eksplicitnijeg rasizma dodaje se i pokoja pogrda na osnovi porijekla), koji uporno glasaju za HDZ iako ih je baš HDZ uništio. Budale. ONI su uteg na nozi Hrvatske. Tako bi to htio liberalni narativ: sve bi bilo u redu samo kad bi svi birači bili kao zagrebački birači, odnosno urbani birači ili birači iz Zapadne Hrvatske generalnije.

Dobio sam pod onim žešćim statusom primjedbu da je nejasno kako se ZG izborni rezultati povezuju sa starijim tekstom o urbanom rasizmu koji sam priložio. Jer da urbani rasizam nije dovoljan za uzeti toliko glasova, nego je valjalo uvjeriti mnoge, to je raja svih fela, a i ako je Senf zajahao PR oko svog zagrepčanstva - pa šta sad, on to i jest. Samo što ja to nisam ni plasirao s takvom suženom mišlju! Nisam sigurno htio poručiti da je Možemo tolike glasove pobralo zato što bi svi koji su im dali glas bili urbani rasisti (naravno da ne - jest bilo i toga, ali uopće neću sporiti da se radi o margini). A nisam ciljao ni na urbani rasizam kao program kod same platforme. Kao što je i sam stari tekst ponešto slojevitiji od prosto reći da je o urbanom rasizmu.

Ono na što sam ciljao je da za Možemo liberalni narativ o izborima predstavlja sudbinu i ako ne predstavlja program. Što je posljedica fiksacije na Zagreb i redukcije politike takoreći na komunalnost matičnog velegrada. To je toliko puno pametno, progresivno i osviješteno u zelenoj infrastrukturi da doista nema što puno tražiti već u bilo kojem valjevu, od Vinkovaca do Ploča, da i ne produžimo do recimo Našica, Ogulina ili, konačno, Ciste Provo.

Zajeb je, međutim, u onome što liberalni narativ ne razumije: da je od natražnjačke strukture glasova iz recimo Trilja ili Poganovaca, daleko gori problem i uteg taj narativ sam. Jer potencira i čak sve svodi na edukaciju, a zanemaruje klasnu dimenziju.

Ali i ovo: da je za društvenu Nadu & Promjenu nebitan Zagreb. Bitni su Trilj i Poganovci. Dajem - čisto u tom smislu - 10 bivših glasača SDP-a ili Glasa za jednog bivšeg glasača HDZ-a ili Živog zida.

Ja ne kažem da je politička ideja Možemo dići nos nad Triljem i Poganovcima niti da je to jedini mogući razlog zašto bi netko u Zagrebu glasao za njih. Ono što kažem je prosta konstatacija, praktički truizam: da Možemo nema šta tražiti u Trilju ni Poganovcima. S razlogom ništa tamo ne znaju o problemu gentrifikacije. Nema žive sile razočaranih birača SDP-a i Glasa. A otkud ideja ići se predstavljati pred zemljom i šire kao Nada & Promjena - ako je unaprijed jasno i koncepcijski uvjetovano da nikada nećeš stići do Trilja ni Poganovaca?! To je to lažno predstavljanje, jaz između proklamacija i pokrića, a i nesporazum u osjećaju ohrabrenosti zagrebačkim rezultatom gledano iz bilo kojeg valjeva.

Opustošene Banija ili Slavonija, sa svim njihovim glasačima pustošećeg HDZ-a - to je klasno pitanje. Alo, ekipa, razumijemo li da je to klasno pitanje? Koje, međutim, Možemo - strogo i programatski ne oslovljava. Zato da bi se mogli prezentirati vanideološkima za dobiti podršku u Zagrebu za baviti se Jakuševcem, vremenom stizanja do posla kroz zagrebačku gužvu i rodno osjetljivom javnom rasvjetom na Maksimiru. Baš onako kao što ih bolio kurac i za 3. izmjene i dopune PPOBŽ za ne rasipati na koješta energiju potrebnu za baviti se nogostupima na Trnju (e kako bi se poslije dalo zaklinjati u urbanizam i arhitekturu). Ništa ja nemam protiv bavljenja Jakuševcem i nogostupima na Trnju, naprotiv, pozdravljam, ali - ceterum censeo - otkud ideja da bi nekoga iz opustošene Banije ili Slavonije i drugih mjesta gdje je bog rekao laku noć i javna rasvjeta ni ne postoji imao šta zanimati vaš program zagrebačkog autizma? I otkud ta hiperrealna pomama - da ne kažem kampanja - po kojoj se čitav lijevo nagnut region upeo ugledati priželjkivano svjetlo Nade & Promjene za sebe u stranci koja ne vidi i ne nudi ništa istočnije od Dubrave ni južnije od Dugava. Bizarno, materemi.

Tu se ne radi, ne, o priči kako je se prodaje - pa evo kao mi smo samo krenuli iz Zagreba, a sad onda nastavljamo dalje u istom duhu, pa ćemo replicirati i drugdje, pičiti filijale posvuda. Je, samo se neće tako uklapati. Već u Split, Rijeku, Osijek kad staviš - nije to više to. Da počnem samo od toga da ni mi u Osijeku ne moramo puno brinuti o značenju te teške strane riječi: gentrifikacija. Pa će kuda dalje - u Brod? Već u Brodu će stršati kao strano tijelo. Alo, Požega? Dok stignemo do Virovitice, past će s vrlo strme litice. Nije replikabilno u Virovitici (a bome ni u Čemernici), u tome je stvar, a ne da tek još nije stiglo na red u Virovitici s Čemernicom, u Vrlici ili Vrpolju. U kojima bi recimo klasno pitanje bilo daleko uputnije.

Možemovština je prirodno limitirana na Zagreb u punom programskom izdanju i na još pokoju solidnije urbanu sredinu u nekom degradiranom, okljaštrenom. A već puno izdanje moralo se očistiti od svih takozvanih ideoloških pitanja.

Da sam kao ljevičar bilo član, bilo glasač Možemo - strahovito bi me brinulo vidjeti da je notorni Butković napisao onako pohvalan članak. "Možemo predstavlja autentičnu kvalitativnu revoluciju na hrvatskoj političkoj sceni." Senfov je, kaže, "današnji trijumf događaj od neprocjenjive važnosti ne samo za Zagreb, cijelu vječnost kontaminiran nesretnim i kriminalnim Milanom Bandićem, nego i za hrvatsku državnu politiku." A da? Pače: "Tomislav Tomašević najvažniji je novi hrvatski političar još otkako je Zoran Milanović 2007.godine naslijedio Ivicu Račana na mjestu predsjednika SDP-a."

Recite, drugarice i drugovi (kao što rekoh, 90% fejsa su mi veliki fanovi Možemo, zato ste me i nanervirali u toj jednodušnosti s loaded premisom) - vas to zbilja ne smeta? Ej, Butković! Da vam Butković gotivi opciju preko svake mjere?!

Zabrinjavajuće je jer otvara nezgodno pitanje: KAKO JE POSTALO MOGUĆE da netko kao Butković čak tako zlatousto o nama? Što smo to napravili, gdje tako grdno zajebali, gdje tako krivo skrenuli, da nas netko kao Bule ovoliko hvali?

Usporedba s Milanovićem nije čak najkrupnija kost za zapasti u grlu. Tomaševićeva je, veli, "pobjeda u Zagrebu gotovo jednako značajna kao i Račanov i Budišin trijumf prije dvadeset godina". Samo netko tko se radikalno nije u stanju orijentirati u novijoj hrvatskoj povijesti može paralelu s Račanom & Budišom upućivati kao pozitivan sud - i to ni manje ni više nego u kontekstu agensa Nade & Promjene. Ali čika Bule je to! "Zagrepčani su glasali izvan uobičajenih ideoloških okvira, što se dešava doista jednom u dvadeset godina. Prije dva desetljeća Ivica Račan i Dražen Budiša, bivši komunistički lider i bivši nacionalistički politički zatvorenik, slomili su gotovo vječni okvir hrvatskih ideoloških podjela. Danas je Tomislav Tomašević, poslije dvadeset godina, ponovo poništio podjelu između hrvatskih hereditarnih ljevičara i hrvatskih hereditarnih desničara: inače ne bi dobio plebiscitarnu potporu Zagrepčana."

E, tu li smo! Nije što Butković nešto napiše, nego što je, ma kako glupo bilo, pogodio čavao u glavu (i sad ga još samo treba okrenuti s glave na noge). Upravo tako: cijena plebiscitarnosti bit će istupanje izvan "ideoloških okvira". Za ne gubiti glasove nikoga od onih 150 hiljada Zagrepčana kojima je samo do bržeg stizanja do posla kroz Savsku ili Slavonsku i zelene javne nabave, neovisno o ideološkim preferencijama.

"Tomislav Tomašević pokrenuo je strateški proces promjena na hrvatskoj političkoj sceni. Hrvatska je politika već godinama nepodnošljivo neefikasna, pokvarena, nekompetentna i općenito iritantna. I povijesno neodrživo sukobljena. Tomislav Tomašević političar je koji mijenja to nepodnošljivo stanje." Obratimo pažnju na zaključivanje stanja nepodnošljivosti - koje Senf stubokom mijenja - povijesnom sukobljenošću. Znamo da se političkog bilmeza prvo poznaje po tome da mu je ideološka ili povijesna sukobljenost naroda trn u oku i misli da je to nešto što treba dokidati, kako bismo svi lijepo i mirno živjeli u postpolitičkoj idili, u kojoj k tome stižemo brzo na posao, a problem otpada je ko zmaj riješila zelena javna nabava umjesto Bandićevih kumova, čime su zasvagda riješeni i svi politički problemi.

Još samo preostaje da se Senf ogradi javno od oba totalitarizma - za maksimalnu efikasnost u velikoj Promjeni koja više nije nikakva Promjena, sterilizirana sve do nečega što će pod ruku s vama oduševljeno pozdravljati i Davor Butković.

Zagrepčani, izabrali ste svakako najefikasniju opciju za sebe. Naročito vi progresivno nastrojeni, koji držite do ekologije i urbanizma. Šta će vas, u silnom marenju za to, marati pokazani bolikurcizam možemovštine za recimo nacionalnu svinjariju s osječkog područja - jel tako? Jer šta i vas briga za to - pa obranili ste od Bandića zeleni pojas uz Savu, sad još samo da zbigecate nogostupe na Trnju i da vidiš urbanističke razine! Slažem se, nije da se ne slažem. I čestitam.

I zaboli me kurac živo.