Gugo i Hasanbegović protiv komunizma

Gugo i Hasanbegović protiv komunizma

Riječka petokraka koja simbolizira poginule u oslobađanju Rijeke od fašizma uzrujala je Zlatka Hasanbegovića kojeg nikad ne uzruja korištenje ustaškog pozdrava “Za dom spremni” domaće varijante “Heil Hitlera” uz koji su kvislinzi i okupatori vršili teror nad stanovnicima Rijeke. Antu Gugu, pak, posebnog savjetnika za krizno komuniciranje ministra gospodarstva Darka Horvata, smeta da isti umjetnik, Nemanja Cvijanović, navodno promovira „ideologiju propalog okupatorskog režima”. „Došo Nemanja u Rijeku” kaže Gugo „da nam prodaje ideologiju propalog okupatorskog režima”, implicirajući da je umjetnik tek došao od nekud, jer ne može po Gugi biti Riječanin, pa ni Hrvat ako se zove Nemanja.

Ante Gugo i Zlatko Hasanbegović predstavljaju sve što trebate znati o nacionalizmu i povijesnom revizonizmu. Profesionalni Hrvati poput njih će nam oduzeti tvornice, brodogradilišta, kruh iz usta, djecu će nam otjerati u inozemstvo, no istovremeno će s rukom na srcu i sa zgodnom revizionističkom pričom o komunizmu i partizanima prijetiti onima čija im se imena ne sviđaju. No takve Horvati i Plenkovići najviše trebaju.

Od ministra Horvata i Guge kao i drugih kvislinga koji će ponavljati kao papige da su im „vezane ruke” dok se brodogradilišta zatvaraju, dok firme poput Đure Đakovića gube najbolje ljude jer radnici svaki mjesec danima čekaju na isplatu plaće – ne može se očekivati da budu za radništvo, za solidarnost, za jednakost, za bolje sutra i bolji život, za narodnu većinu.

Od Horvata i Guge se može očekivati da ponavljaju da smo ugovorima s Evropskom komisijom obavezni prepustiti našu industriju usudu tržišta, državu „riješiti problema” industrije, pa i ako to znači da će radnike baciti na ulicu, iseliti i osiromašiti. Zato Horvat uz pomoć svojeg „savjetnika za krizno komuniciranje”, a u takvoj jednoj „kriznoj situaciji” radnicima Đure Đakovića poručuje da trebaju shvatiti da im je ovo „zadnja prilika”, i da je prošlo vrijeme kada je društvo brinulo za dobar život svih, kada je država brinula da svatko ima normalno radno mjesto i prihode od kojih se može živjeti.
Stručnjaci za nehumanost koji će nas dovesti iz lošeg stanja u još gore, uvjeravajući nas da mi ne možemo bolje nego biti sobarice i konobari za austrijsku srednju klasu – moraju napasti ideju boljeg i pravednijeg društva, ideju onih koji su se za to bolje društvo borili gubeći živote, onih koji su ta brodogradilišta i tvornice izgradili, i to u tolikom broju i opsegu da niti poslije skoro 30 godina Guge, Horvati i Hasanbegovići to ne mogu do kraja uništiti.

Ne može se od takvih očekivati da budu za radništvo, solidarnost, otpor sili i nepravdi. Od njih se može očekivati samo da obavljaju poslove imperijalističkih centara u službi kapitala.

No radnice i radnici, obespravljeni, iseljeni i poniženi doduše, takvima mogu jasno, još jednom reći:
Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan!