Sa Sabahudinom Gašićem, radnikom sisačke Rafinerije i aktivistom, razgovarali smo o stanju u Rafineriji i INA-i nedugo nakon sisačkog prosvjeda za obranu Rafinerije.
Kako su počeli problemi u Rafineriji? Tko je za njih najviše odgovoran?
Prvo što moram reći je to da je Rafinerija Sisak isplativa. Tvrdi se da nije, zato što nam MOL računa cijenu sirovine po mediteranskoj tarifi, iako ne uvozimo sirovinu izvana nego koristimo domaću. To se namjerno radi da bi se Rafinerija umjetno prikazala neprofitabilnom i ugasila, a mi ostali samo kao uvoznik i distributer MOL-ovih proizvoda. S druge strane, malverzacije u Rafineriji postoje od početka 90-ih i ratnih događanja. Inače, tada je u Rafineriji radilo 3500 ljudi. INA je funkcionirala kao krava muzara i za lokalne i za državne vlasti oduvijek, bez obzira na stranku. To je javna tajna u Sisku, još za vrijeme rata su se izvlačile cisterne benzina i slale tko zna u kojem smjeru… Uz sve to, postoji dugogodišnji trend zapuštanja pogona, neulaganja u nove ili modernizirane pogone, i ignoriranja ekoloških zahtjeva.
Što su do sada poduzimali u obranu svojih prava radnici u Rafineriji, i konkretno sindikati?
Za početak, ja nisam član niti jednog sindikata u Rafineriji. Bio sam povjerenik u jednom od njih, ali su me tamo optuživali kao ‘revolucionara’ i nekog tko traži probleme gdje ih nema. Kad sam vidio da ne mogu protiv utvrđenih struktura u sindikatu, izašao sam. Inače, sindikati većinu vremena surađuju s Upravom u plašenju radnika posljedicama ako se pobune ili pomisle na štrajk ili nešto slično. Jedne godine su htjeli izdvojiti STSI radnike [pomoćne službe u Rafineriji, op. RF], outsourcati ih. Neki od radnika su izašli prosvjedovati u znak solidarnosti s njima, na što je direktor naredio portiru da zapiše imena radnika koji su izašli, i zaprijetio im otkazom. Nakon toga se povukao zbog pritiska, ali činjenica je da se do sada većina radnika vodila za onom ‘bolje da šutim dok se mene ne dira’. Također, sindikati su podržavali i opravdavali sve dosadašnje napade na socijalna prava radnika, rezanje naknada, i općenito osiromašenju većine u Rafineriji, uglavnom ih plašeći velikim brojem nezaposlenih u Sisku, u stilu “šutite i budite sretni dok niste jedan od njih”. Bit ću izravan: osobno ne vjerujem niti jednom sindikatu u INA-i.
Postoje li konkretni zahtjevi radnika, na primjer na nedavnom prosvjedu u Sisku?
Ne postoje. Na sisačkom prosvjedu, priču su preuzeli sindikati koji su dio problema, zajedno sa braniteljskom udrugom, ali nitko od običnih radnika Rafinerije nije bio govornik, iako su radnici izravno najviše sudjelovali u organizaciji prosvjeda. S druge strane, radnici u Rafineriji nemaju nikakav utjecaj na smjer i strategiju Stožera za obranu Rafinerije, koji se sastoji od sindikata i udruge branitelja. Zato sam razočaran i u nedavni prosvjed, i u Stožer koji ga je organizirao. Da se pitalo mene, kao i mnoge moje kolege, ovih sindikalnih “profića” i lokalnih moćnika iz udruga ne bi bilo za govornicom. Ovako je ispala samoreklama i ništa više. Žalosno je da sada najveći borci za radničke interese ispadaju oni koji su ih i doveli na status kmetova, prvenstveno kroz novi ZOR [Zakon o radu, op. RF]. Jedan od rijetkih radnika u Rafineriji koji je na vrijeme počeo govoriti istinu o manipulacijama i Uprave i sindikata je Predrag Sekulić, još i prije nego je postao sindikalni povjerenik, zbog čega je imao velikih neugodnosti. On i dalje pokušava promijeniti stanje “iznutra”, ali osobno nemam nade u tako nešto.
Postoje li šanse za jače povezivanje s ostalim radnicima INA-e, posebno u Rijeci?
Vidjet ćemo. Zasad su iz Rijeke došli s 2 autobusa na prosvjed, a iz Zagreba jednim autobusom i nešto pojedinaca. Nisam siguran kako će dalje stvar ići, jer s jedne strane mediji koriste spinove i pokušavaju suprotstaviti dvije rafinerije između sebe pričama o neprofitabilnosti, a s druge strane organiziraju ih sindikati o kojima sam već sve rekao.
Kako se postavljaju političke elite? Imate li povjerenja u bilo koga od njih, na lokalnoj ili državnoj razini?
Nikakvog. Za radnike Rafinerije apsolutno je svejedno da li je na vlasti HDZ ili SDP, lokalnoj ili državnoj. Recimo, 2002. godine su bili posljednji veći radnički prosvjedi u Sisku, zbog Željezare. Na lokalnom nivou je bio HDZ, Vlada je bila SDP-ova, a ministar rada naš “domaći” Davorko Vidović. Svi znamo kako su ti prosvjedi završili [jake snage interventne policije blokirale su prosvjednike na mostu i spriječile ih da nastave prema Zagrebu nakon što je velika prosvjedna povorka prošla kroz centar Siska, a Željezara je nastavila propadati do nestajanja, op. RF]. Jedna zanimljivost vezana za Sisak je to da se gotovo pa svi veći socijalni nemiri ovdje događaju kad je nacionalnom nivou na vlasti SDP. S druge strane, lokalni politički moćnici godinama imaju prste u raznim malverzacijama sa zemljištem u industrijskoj zoni, pa zatim sa riječnim pristaništem i skladištima u centru, Dunavskim Lloydom, Sajmom cvijeća, i mnogim drugim primjerima. Sve ovo što sam naveo, grad je prodavao ispod cijene, za siću, a kad su iste firme ili zemljišta kupovani natrag u vlasništvo Grada, kupovani su za puno puta veću cifru. To ovdje svi znaju, nemoguće je da sisački DORH nema nikakve podatke o ljudima koji su od ničega, nakon rata i pretvorbe postali doslovni vlasnici grada!
Što bi, po tebi, bilo najbolje rješenje za INA-u, a u konačnici i za društvo u cjelini?
Vrlo jednostavno. Nacionalizacija INA-e, ali tako da nitko ne može ponovno kao u ratu i nakon njega izvući i pokrasti sve što može, nego da od INA-e imaju koristi njeni radnici i ostatak društva, a ne korumpirani političari i stranke! MOL trenutno drži kontrolni paket dionica koji su stekli dokazanom korupcijom tadašnjeg premijera Sanadera, usput su izigrali sve preuzete obaveze iz ugovora, a sad manipuliraju brojkama da nas dodatno upropaste. Kako takva kompanija i dalje može upravljati sudbinom radnika INA-e? Svugdje u svijetu se ilegalne transakcije i prodaje poništavaju. Zašto DORH ne reagira? Imamo vrhunske profesionalce u policiji za gospodarski i financijski kriminal, ali ne smiju ništa poduzeti jer nema političke volje. Znate, sudjelovao sam u inicijativi Referendumski ustanak. Tražili smo četiri stvari: poništenje kriminalne privatizacije, zabranu prodaje svih prirodnih resursa, ponavljanje referenduma za ulazak u EU i zabranu GMO proizvoda. Podsjećali smo na nalaz Državne revizije iz 2003., koji govori o tome kako je velika većina kompanija u pretvorbi bila privatizirana na nezakonit način. Taj nalaz je bio u Saboru! 12 dana smo radili u potpunoj medijskoj blokadi, na kraju smo skupili, bez ikakve organizirane podrške, 125.000 za svako od četiri pitanja, što govori nešto o rasprostranjenosti razočaranja u ovom društvu. INA je svakako, s jedne strane, profitabilna kompanija, a s druge strane ima kao proizvođač goriva apsolutno ključnu ulogu za hrvatsku ekonomiju, i kao takva nikako ne bi smjela biti žrtva privatnih interesa kapitala.
Kakav rasplet situacije u Sisku očekuješ, a kakvom se nadaš?
Za početak se nadam da će politika napokon stati u obranu “nacionalnih interesa”, što god oni značili. I Željezara je svojevremeno bila nacionalni interes! Svakoj iole normalnoj državi koja drži do sebe željezara je u interesu, e ali nije našim uvoznicima… Što god mediji pisali ili političke i sindikalne elite govorile, bez čvrstog i zajedničkog stava svih 800 radnika u Rafineriji, za Sisak, Rafineriju i njene radnike neće biti ničeg pozitivnog. Također, moramo se jasno distancirati od sindikalnih čelnika i njihove sramotne politike i ne dozvoliti da nam oni određuju smjer i limite. Zašto na primjer branitelji dobivaju toliko veću otpremninu od ostalih radnika? Braniteljska udruga je potpisala pakt o nenapadanju s Upravom kako bi za svoje članove izvukla veće otpremnine, besplatni odmor na moru i slično. Surađivali su sa poslodavcima na štetu radnika. Ali mislim da polako i “običnim” braniteljima postaje jasno da ih otpremnine neće spasiti. Pa kad su uvodili sustav HEY, sindikati su im tu priču podvalili kao Pusićka umirovljenicima da glasaju za EU ili neće biti za penzije… ma, bolje da ne nabrajam. Nažalost, trenutno ne izgleda da ide na dobro. Po meni su sindikati uz političare drugi po krivici za sve loše što se dogodilo radnicima u Hrvatskoj, s takvima se ne možeš zajedno boriti.