Korupcija u Hrvatskoj prožima sve pore društva. Doslovno se ne mogu naručiti stolice u nekoj javnoj ustanovi, a da pritom nema pogodovanja ili provizije za nekoga (pri čemu se pogoduje, naravno, nekome iz privatnog/kapitalističkog sektora).
No ne treba se zavaravati. Borba protiv korupcije kod nas ne postoji. Tu se radi samo o predstavi - ili vlastima trenutno politički odgovara nekoga maknuti (npr. recentno Dragana Kovačevića) ili se moramo pokazati pred EU (kojoj korupcija opet smeta iz prozaičnih razloga - jer je prepreka stranim poduzećima koja bi mogla ovamo ući i uzeti još veći dio kolača) ili se hobotnica proteže i preko državnih granica (u Austriju, Češku i sl.) pa ju je teže prikrivati ili se državni odvjetnik hoće pokazati pred Saborom i sl. Nastradaju obično ili sitnije ribe ili ekipa koja je grdno pogriješila u koracima kao Sanader. No u konačnici nitko od političke elite, čak i ako budu osuđeni, ne strada previše.
Mainstream mediji o korupciji u konkretnim slučajevima govore samo kada dobiju institucionalnu legitimaciju (kad Uskok počne hapsiti). Tako se npr. o Vidoševićevoj imovini počelo govoriti tek kad je bio uhapšen iako to nije bila ni otprilike tajna prije toga.
Postoje neke mjere kojima bi se korupcija u javnom sektoru mogla suzbijati - kad bi se to htjelo (a HDZ i SDP nemaju te namjere jer im odgovara koruptivno namirivati svoje kadrove). Jedna od mjera je veća demokratičnost pri odlučivanju i radnički nadzor - ako npr. radničko vijeće u školi mora sudjelovati i odobriti zapošljavanje novog čovjeka, onda će ravnatelj puno teže tu nekoga progurati preko veze. Druga očita mjera bila bi transparentnost - zašto npr. cjelokupno poslovanje javnih firmi (od HAC-a do gradskih vrtića) ne bi bilo dostupno na internetu?
No u konačnici, korupcija se do kraja ne može razriješiti u okviru sadašnjeg političko-ekonomskog sistema. Da bi se to učinilo, trebalo bi strpati velik dio političke a i ekonomske oligarhije u zatvor. A samo rješavanje nezakonite korupcije bi opet bio samo dio priče jer je čitav političko-ekonomski model legalizirana korupcija (privatni kapital drži medije i financira izbore i politiku, a politika donosi odluke u korist tog istog kapitala, dok se uopće ne propituje nastanak ekonomskog modela u kojem manjina ima skoro sve, a većina jako malo ili ništa).